U svetištu Drage Gospe Ilačke na Vodici proslavljena je svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečanim euharijstijskim slavljem koje je predvodio pomoćni biskup Đakovačko-osječki, mons. Ivan Ćurić.

„Evo nas dragi hodočasnici, draga moja braćo i sestre u Isusu Kristu u slavlju nedjelje, dana Gospodnjega. I ovaj dan posebnom snagom i svjetlom ražaruje najveća Gospina marijanska svetkovina Njezina slavnog Uznesenja na nebo i dušom i tijelom. Zato je važno da se u svakom našem liturgijskom susretu, štoviše, u svakoj našoj molitvi, svakom posvješćivanju životne snage vjere sjetimo da nam je osnovni temelj, sadržaj naše nade zapravo ukrsnuće. Oslonjenjenost na Kristovu smrt, Njegovu otkupiteljsku žrtvu i ljubav i na Njegovu pobjedu uskrsnuća. I to se na prvoj ostvarilo u Blaženoj Djevici Mariji. I danas u svim svojim molitvma i danas u ovom hodočašću kad smo došli na ovo drago hodočasničko mjesto u svetište Gospe Ilačke na Vodicu, ali da si posvješćujemo značenje krsne vode koja nas je oprala od grijeha, koja nas je posvetila i darovala nam nadu vječnoga života“, kazao je u uvodu u misu mons. Ćurić.

Na početku propovijedi, govoreći o važnosti i povijesti ilačkog svetišta, te o nutarnjem poticaju i snazi koji čovjeka usmjeravaju na hodočašće, mons. Ćurić je kazao: „I mi danas možemo prepoznati posebnu želju naših srdaca da obnovimo spremnost za čvrstu životnu vjeru, za tu dragocjenu zlatnu granu zbog koje ovdje iskreno stojimo i da bi skrušeni s Crkvom i čitavim našim narodom molili Dušo duše hrvatske, Isusova mati, sunce naših stradanja, ne pretaj nam sjati. Onako kako i u himnu naše nadbiskupije zanamo zapjevati U krilu crkve sveopće poslanje to je veliko i zavjet rodu stoljetnom, slavonskom, srijemskom, baranjskom. U tu snagu vjere, draga braćo i setre uključuje se ona vlastita i posebna povijest baš ovog svetišta u kojem se ne možemo ne spomenuti one 1865. godine kada se u Ilači na putu u smjeru Nijemaca pojavio izvor vode. Kada je na jednu korizmenu nedjelju Petar Lazanin u dobi od 37 godina na putu ugledao mokru zemlju koja mu je bila iznenađenje, a koja mu je privukla pozornost. A nakon te pojave izvora vode dvadesetjednogodišnji Đuka Ambrušević koji je živio u toj ulici, najprije u snu, a potom, kako je on posvjedočio i na javi ugledao Gospin kip. Bili su to čudesni i izvanredni događaji posvjedočeni osobnim iskustvom. Koliko se toga za živote sasvim konkretnih ljudi susrelo kroz ovih već 156 godina u ovom svetištu? Što su ljudi doživjeli, što su upili, što je svetište upilo od njihovih života, događaja, njihovih sudbina, što se ovdje izlilo i kao žalosti i tjeskobe, ali vjerujemo radosti i nade. Toliko je bilo suza s vapajem za pomoć, za prosvjetljenje, ali i utjehe, obnovljene snage i zahvale za ponovno iskustvo blagoslova i radosti. Dokle seže, braćo i sestre, ta pobožna obnoviteljska snaga ovog svetišta“?

U nastavku svoje homilije, govorereći o uskoj povezanosti Kristova uskrsnuća i Marijinog Uznesenja, biskup je naglasio: „Zato se potrudimo da u svim pobožnostima koje i danas očitujemo prema Mariji uvijek zasine i obnovi se snaga naše krsne vjere. Ona sva izvire iz Kristove smrti i uskrsnuća. Stoga i danas molimo da Bog u nama tajno umnaža milost da bolje shvaćamo što je krst koji nas je oprao, što je duh koji nas je nanovo rodio, što je krv koja nas je otkupila. I baš u ovom ilačkom svetištu sustrećemo tako snažan znak vode. Potrudimo se vodu iz ovoga svetišta uvijek povezivati s krsnom vodom jer nam je krsna voda najvažnija. Onam nam najvažnije progovara o Božjoj milosti  i ljubavi, o oproštenju grijeha,  o našem krsnom pozivu kao otvorenosti Bogu i našem odazivu na Kristov poziv na obraćenje i na našu spremnost da nasljedujemo Kristovu ljubav“.

Svoju propovijed biskup je završio  riječima: „Draga moja braćo i sestre, zagledani u Djevicu Mariju odvažimo se hrabro živjeti prosvijetljeni baš Božjom blizinom. Otvorimo se i doživljavajmo tu blizinu. U odsjaju Božje ljubavi odvažimo se u svoje živote, u bračnu zajednicu, u svoju obitelj, svakodnevno unositi barem malo više pozornosti na potrebe bližnjega. Malo više nesebičnosti, razumijevanja, prihvaćanja, osluškivanja, malo više razgovora, ljubavi i opraštanja. I nezaobilazno, još malo više kršćanskoga iskutva osobne i zajedničke molitve. To će, predragi moji, biti naše plodno zajedništvo i nasljedovanje Marije od koje nam je došao Krist, snaga našem zemaljskom životnom putu. Izvoru života i nade, temelju naše životne i krsne preobrazbe po kojoj strujimo prema punini života u uskrsnuću“.

Na svetkovinu Velike Gospe u Ilači su služene još četiri mise. Juratnju u sedam sati predvodio je vlč. Robert Erk, mladomisnik. U 9 sati misu je predvodio vlč. dr Josip Bošnjaković, a u 16:30 vlč. Ivan Kunčević. Završno misno slavlje u 19 sati predvodio je doc.dr.sc. Grgo Grbešić, profesor na KBF-u u Đakovu.

Na uočnicu slavlja Marijinog Uznesenja na nebo slavljene su tri mise. Prvu, u 19 sati predvodio je vlč. Matej Glavica. Svečanu misu u 21 sat, za pokojnog vlč. Stjepana Podboja,  predvodio je vlč. Miro Tomas. Nakon mise ulijedila je procesija sa slikom Gospe ilačke i svijećama oko cijeloga svetišta. Završnu misu uočnice, tradicionalno su svojim pjevanjem i čitanjem uveličani župljani Župe Nijemci uz predvoditelja misnog slavlja vlč. Petra Maskaljevića. Velečasni Maskaljevević predvodio je misu zbog nedavne smrti župnika iz Nijemaca, velečasnog Branimira Mađarca.

Unatoč velikoj vrućini i ove se godine velik broj hodočasnika iz raznih mjesta naše županije odlučio pješice uputiti na ilačko svetište. Kao i svake godine, najbroniji i najuporniji su bili hodočasnici iz Iloka, Bapske i Šarengrada koji su se u zajedništvu uz molitvu i pjesmu u Ilaču uputili u ranim jutarnjim satima. Njih čak stotinjak, nakon dolaska u svetište uputilo se u kapelicu gdje ih je dočekao domaći župnik i srdačno pozdravio izrazivši zahvalnost i divljenje za ustrajnost hodočašćenja Gospi Ilačkoj. Nakon prospavane noći u samom svetištu, na travi i nakon jutrnje mise, velik dio njih pješice se uputio prema Iloku.

Vjernici su kroz dva dana hodočašćenja cijelo vrijeme imali na raspolaganju velik broj svećenika za svetu ispovijed, a prije svake mise priliku za marijanske pobožnosti: krunicu i litanije.

J. Budinski, K. Posavac, M. Dević