Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata odana je počast polaganjem vijenaca. Vijence su položili posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković s ratnim zapovjednicima i članovima obitelji poginulih, ubijenih, nestalih, nasilno odvedenih i umrlih hrvatskih branitelja, izaslanik predsjednika Republike Hrvatske, predstojnik Ureda predsjednika Orsat Miljenić s izaslanstvom, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković s izaslanstvom, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković s izaslanstvom, zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije koji obnaša dužnost župana Franjo Orešković s izaslanstvom te gradonačelnik Grada Vukovara Ivan Penava s izaslanstvom. Uslijedila je molitva koju je predvodio nadbiskup metropolit Hranić te je rekao: „S dubokim poštovanjem i zahvalnošću pohađamo danas grobove hrvatskih branitelja i žrtava iz Domovinskoga rata ovdje na Memorijalnom groblju u Vukovaru. O 33. obljetnici stradanja ovoga grada, naša se duša obnavlja vjerom, jer znamo da nam život i smrt sjaje u uskrsnuću Spasitelja našega, Isusa Krista. Molimo za pokoj svih koji ovdje počivaju, onih čiji se posmrtni ostaci još traže, za pokoj svih umorenih i poginulih te za put mira u čitavoj našoj domovini Hrvatskoj i u svijetu.“

Zagledani u Krista, Kralja mučenikâ

Uslijedilo je misno slavlje ispred kapele-crkve Krista, kralja mučenika, na Memorijalnom groblju. Prije početka misnog slavlja prigodan pozdrav uime nadbiskupa Hranića i njegova pomoćnog biskupa Ćurića, uputio je preč. Mato Gašparović, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije i ekonom Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu te je rekao: „Na današnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, dok se posebno spominjemo vukovarskih branitelja, žrtava Hrvatskog Podunavlja te svih ostalih osoba koje su se cijenom svoga vlastitoga života ugradile u događaje u kojima se rađala sloboda naše domovine Hrvatske, svi mi ovdje okupljeni na ovom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata i oni koji su s nama ujedinjeni posredstvom sredstava društvenoga priopćavanja, svoje misli, osjećaje i nade stapamo u snagu najveće kršćanske molitve: u slavlje euharistije – zagledani u Krista, Kralja mučenikâ, u kojemu neprolazno sjaje istina, vrijednost, žrtva i plod stradanja svih branitelja i svih žrtava domovinskog rata te svih naših ljudskih križeva i umiranja.“

Podsjećajući na jedinstvo u Duhu sa svima koji se danas okupljaju na komemoraciji i molitvi u Škabrnji te sa zadarskim nadbiskupom mons. Milanom Zgrablićem, preč. Gašparović uputio je pozdrave Vukovarcima i svima pristiglima s različitih strana Đakovačko-osječke nadbiskupije, iz čitave domovine i iz inozemstva, kao i braniteljima, članovima udruga proisteklih iz domovinskog rata, članovima obitelji stradalih branitelja, civilnih žrtava i onih čija mrtva tijela još uvijek tražimo, kako bismo ih mogli dostojno pokopati, s molitvom i pijetetom kojega zaslužuju. Uz pozdrave prisutnim nad/biskupima, preč. Gašparović pozdrav je uputio i brojnim svećenicima te časnim sestrama, a posebno četvorici vukovarskih župnika – članovima vukovarskog franjevačkog samostana te dvojici franjevaca koji su s brojnim drugim braniteljima i civilima prošli i iskustvo srpskih logora: fra Anti Perkoviću i fra Slavku Antunoviću. Pozdrav je upućen i predstavnicima državne i gradske vlasti, a među hodočasnicima su bili i članovi akademske zajednice Hrvatskog katoličkog sveučilišta iz Zagreba na čelu rektorom Tanjićem, bogoslovi i studenti s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, Franjevački bogoslovi iz Zagreba te drugi svećenički i redovnički kandidati i kandidatice. 

Postojanost u pružanju ruku zajedništva i suradnje

Zahvaljujući medijskim djelatnicima na praćenju i izvještavanju o Danu sjećanja, preč. Gašparović je rekao: „Molimo Vas da sve izvijestite i o evanđeoskom duhu praštanja, kojim smo zahvaćeni, koje nas čisti i ozdravlja naše duše te nas ispunja vjerom u mogućnost iskrenog kajanja i obraćenja i najvećih zločinaca te nas poziva na postojanost u pružanju ruku zajedništva i suradnje i svim građanima dobre volje srpske nacionalnosti, ovoga grada i čitave hrvatske domovine. Nadbiskup Đuro Hranić je jučer ovdje blagoslovio kapelu-crkvu Krista, kralja mučenika, sagrađenu i umjetnički uređenu brigom i troškom Ministarstva hrvatskih branitelja. Ona je vidljivi svjedok i izričaj kršćanske vjere kojom su bili nošeni oni koji su velikodušno izložili svoj život i zdravlje u obrani naše domovine i koji počivaju na ovom Memorijalnom groblju. Ta ista vjera pruža i svima nama nadahnuće i snagu za velikodušno i samoprijegorno osobno darivanje svih svojih darova i sposobnosti u mirnodopskoj izgradnji sadašnjosti i budućnosti naše hrvatske domovine i cjelokupnog njezinog pravnog, društvenog, gospodarskog i političkog života i poretka. Sve vas sudionike današnje komemoracije i komemoracija tijekom narednih dana ovdje u Vukovaru te sve posjetitelje ovoga Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskog rata, pozivamo i potičemo da nezaobilazan sadržaj našega dolaska ovamo te izričaj našega pijeteta prema svim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima te žrtvama Domovinskoga rata, koji su se svojom žrtvom ugradili u slobodu naše domovine, bude i molitva za njih u ovoj kapeli Krista, kralja mučenika.“

Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti…

Euharistijskom slavljem predsjedao je zagrebački nadbiskup metropolit Kutleša, uz suslavlje prisutnih biskupa i brojnih svećenika. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti pjevački zbor „Sv. Cecilija“ vinkovačke Župe sv. Euzebija i Poliona s voditeljicom i orguljašicom Dubravkom Vukovarac, prof. Evanđelje je navijestio đakon Zagrebačke nadbiskupije Krešimir Haramija, a potom je uslijedila homilija zagrebačkog nadbiskupa Kutleše. On je podsjetio na kenotaf zavjetne crkve Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, na kojemu su na južnoj stijeni uklesane riječi s potpisom naših poginulih branitelja: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati te  nastavio: „Ove riječi označavaju snagu žrtve, bude ponos i pozivaju na trajnu odgovornost za ideale čestitosti i domoljublja za koje su naši branitelji dali svoje živote. Oni nas i danas pozivaju na vjernost istini, pravdi i slobodi, s porukom da njihova žrtva ostaje trajna potpora u nošenju s izazovima čestita života.“

Oslanjajući se na evanđeoske riječi iz Ivanova evanđelja „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“, nadbiskup Kutleša je rekao: „Upravo su te riječi nade, prožete vjerom i ljubavlju, bile usađene u srca naših branitelja. Znali su da smisao njihove žrtve postaje vidljiv tek u svjetlu njezina dovršenja. Jer vrijedi umrijeti samo za ono za što vrijedi i živjeti, za stvarnosti koje našem postojanju daju ljepotu i puninu. Te nas istine uče razlikovati ono što je doista važno od onoga što na kraju gubi svoju vrijednost. Samo s takvom jasnoćom možemo ispuniti život pravim smislom i trajnim nadahnućem. Dok danas promišljamo o vrijednostima za koje vrijedi položiti život, osvrćući se na rane i ožiljke ovoga grada i drugih mjesta gdje se Hrvatska branila u Domovinskom ratu, prepoznajmo u tim tragovima pretrpljena zla četverostruko značenje. Prepoznajmo u njima: svjedočanstvo našeg identiteta, znamenja pobjede, znakove spasonosne patnje te izvor ozdravljenja i budućnosti našega naroda.“

Rane Vukovara opominju nas i podsjećaju

Govoreći o ranama kao dokazu identiteta, nadbiskup Kutleša je istaknuo: „Rane Vukovara opominju nas i podsjećaju na to tko smo i za što se zauzimamo. Mi nismo agresori, nego žrtve; nismo napadači, nego branitelji; nismo narod koji prisvaja tuđe, nego narod koji brani svoje. Pokušaji da nam se nametne drukčiji identitet, da nas se odvoji od naših korijena i vrijednosti, nisu prestali ni danas. U vremenu općeg idejnog, zakonodavnog, jezičnog, vrijednosnog i moralnog meteža pozvani smo zastati i zapitati se: za što smo spremni položiti svoj život?  Odgovor je jasan: vjera, obitelj i domovina. Te vrijednosti čine srž našeg osobnog i narodnog identiteta. One nas pozivaju da se odupremo, u svijetu u kojem je sve prisutniji gubitak vjere u Boga stvoritelja, uzdržavatelja i sudca i ujedno gubitak želje za prenošenjem života, najvećega Božjeg dara na zemlji. S istom odvažnošću s kojom su naši branitelji stali u obranu života, domova i slobode, pozvani smo zauzimati se za budućnost utemeljenu na Božjoj istini, ljubavi i otvorenosti životu. Samo ćemo tako ostati vjerni svomu i religioznom i nacionalnom identitetu.“

 Rane su i znamenja pobjede, naglasio je zagrebački nadbiskup te je obraćajući se Vukovarcima rekao: „Rane i ožiljci Vukovara postali su trajan simbol našega kolektivnog sjećanja. Svjedočanstva o vrlinama vukovarskih heroja – o njihovoj izdržljivosti i neslomljivoj vjeri u ideale slobode i života – ostala su duboko ukorijenjena u našoj svijesti… Njihovu herojstvu pridružujete se i vi, dragi Vukovarci i Vukovarke, koji ste s istom hrabrošću, u godinama nakon rata, nastavili zaustavljati „tenkove“ osvete u svojim srcima te gasiti plamen osporavanja i oganj obezvrjeđivanja podnesene patnje. Heroji ste svi vi koji ste ovdje odlučili ostati ili se vratiti unatoč svemu što vam je otelo snove. Heroji možemo biti svi mi živeći ideale za koje su naši branitelji položili svoje živote. Ovo mjesto posebna pijeteta poziva nas na molitvu – molitvu za oproštenje zbog naše nepostojanosti, ljudske nezahvalnosti i nedostatka razumijevanja… Danas vas, dragi branitelji, očevi i majke Vukovara, ali i svih mjesta na kojima se branio život, molimo za oproštenje i za vašu pomoć. Nismo uvijek bili svjesni onoga što vi već odavno znate: kad god smo dopustili da se osjetite poniženima ili zapostavljenima zbog vašeg otpora kulturi smrti, odrekli smo se vlastita mira i blagoslova. Vi ste u svojim bolima nosili boli svih slabih i ranjivih, svih onih koji su trebali i još uvijek trebaju zaštitu – kako pojedinaca, tako i institucija ove zemlje. Ljubav kojom ste to činili daje nam nadu da za nove početke nikad nije kasno. Ona nas uči da je moguće oduprijeti se smrti i snagom duha osmisliti svaku patnju.“

Spasenjsko značenje trpljenja

Rane su i simbol spasonosne patnje, uputio je mons. Kutleša i podsjetio da Vukovar, u crkvi sv. Filipa i Jakova, ima i štuje svojeg ranjenog Isusa. „Ranili su ga isti oni koji su i vas ranjavali i ubijali. On ne dopušta da se zlo zaboravi kao činjenica, ali nas istodobno poziva da u podnesenim ranama prepoznamo milost pomazanja njegovih supatničkih rana… Oni koji otkriju spasenjsko značenje trpljenja u stanju su nadvladati osjećaj da je patnja beskorisna. Pretrpljena patnja naše je branitelje trajno povezala s ranama svijeta koje i danas krvare… U kontekstu hrvatske povijesti još uvijek se suočavamo s bolnom stvarnošću neprocesuiranja pa čak i nagrađivanja onih koji su svojim zločinima nanosili nepravdu našem narodu. Takva situacija nije samo društveni izazov, već i duboko teološko pitanje koje zahvaća samu srž pravde, oproštenja i pomirenja. Bog nas poziva da se s tim ranama suočimo otvorena srca, spremna na oproštenje onima koji ga iskreno i skrušeno traže. To oproštenje, međutim, ne smije značiti zanemarivanje istine i pravde. Istina i pravda temelj su iscjeljenja i izgradnje novoga povjerenja i mira, dok oproštenje omogućuje duhovno oslobođenje i obnovu zajedništva.“

Kristova žrtva podsjeća nas na duboku istinu: rane, ako im to dopustimo, mogu postati izvor života i iscjeljenja drugima, rekao je zagrebački nadbiskup i poručio: „Svatko od nas, iako ranjen, može postati iscjeliteljem ako s vlastita križa pogleda i osjeti svijet onako kako ga je Isus s križa gledao i osjećao. Promatrajući vukovarskog ranjenog Isusa, lako ćemo otkriti zašto je bio spreman podnijeti križ. Njegovim pogledom promatrajmo sve koji pate: od rana usamljenosti, depresije, bolesti, zlostavljanja, zaborava, siromaštva. Neka nas njegova ljubav vodi da u vlastitim ranama prepoznamo izvor nade i snage, ne samo za nas, nego i za one koji traže naše suosjećanje i pomoć… Stijeg čestitosti ne smije nam biti težak, a ako nam je težak, oslonimo se na Isusove rane i na rane naših branitelja koje nas obvezuju. Pozvani smo ponijeti taj stijeg odavde u nove izazove, s obnovljenom sviješću da se treba žrtvovati i živjeti za one vrijednosti za koje nam ni u jednom trenutku ne bi bilo teško položiti svoje živote.“

Plamen ljubavi i žrtve za ono što je doista vrijedno umiranja

Na kraju svoje homilije, mons. Kutleša ponovio je prisutnima veliko i važno pitanje: za što smo spremni dati svoje živote? Što volimo više od samoga života? Jesmo li danas spremni žrtvovati se za domovinu, za obitelj, za svoju vjeru? „Već postavljanje ovog pitanja može biti velik čin hrabrosti u zapadnom društvu koje više ne prepoznaje vrijednosti za koje bi vrijedilo umrijeti a time, dugoročno gledano, ništa za što bi vrijedilo živjeti. Odgovoriti na to pitanje s uvjerenjem u besmrtne vrijednosti, znači biti spreman na neprihvaćanje, izolaciju i, često, na osudu. Zdrava društva i kulture poštuju i čuvaju svoju prošlost prenoseći povijest i tradiciju na mlade naraštaje. Takva društva nadahnjuju ljude na žrtvu za zajedničko dobro, za ideale i moralne vrline koje daju smisao životu. Nasuprot tome, društva i kulture koje to nisu sposobne činiti nemaju budućnost. Ta tužna sudbina čeka i nas, ako u srcima ponovo ne zapalimo plamen ljubavi i žrtve za ono što je doista vrijedno umiranja… Ugledajmo se stoga na one koji su slavno živjeli i umrli „za križ časni i slobodu slavnu“, i preuzmimo na sebe zadaću za koju su oni dali najveći dokaz ljubavi i odanosti. Danas ovdje jasno potvrđujemo: oni nisu živjeli i umrli uzaludno. Njihova žrtva obvezuje nas na zauzimanje za to da ova zemlja, vođena Božjom providnošću, doživi novo preporođenje slobode, poštenja i dobrote.“ M. Kuveždanin