Svaka nova liturgijska godina počinje Adventom  ili Došašćem. To sveto vrijeme od četiri tjedna vrijeme je priprave za Božić. Možemo ga proživljavati kao produženu molbu Očenaša: „Dođi kraljevstvo tvoje!“ Duhovnost Došašća spada na jedno od temeljnih obilježja cijelog kršćanskog života. Kršćanin je čovjek Došašća. Sav je naš život pod znakom išćekivanja drugog dolaska Gospodinova, kako kličemo u svetoj misi: „Tvoj slavni Dolazak išćekujemo!“ Krist je ta „blažena nada“ da će napokon nastati „nova nebesa i zemlja nova, gdje pravednost prebiva“ (2 Pt 3, 13). Kršćanin, stoga, nije pasivan jer znade da mu je svijet zadatkom: „Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a neznamo ni način preobrazme svemira. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu… No išćekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje, gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neku sliku novog svijeta“ (Radost i nada, 39). Stoga je i sam ovozemni napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva, od velike važnosti za konačno Božje kraljevstvo. Došašće nam dakle želi posvijestiti taj naš temeljni kršćanski zadatak: da se – i uz cijenu križevnog samoprijegora – unosimo već ovdje na zemlji u izgradnju boljeg, Božjeg svijeta. Tako su kršćani dio golemog posla koji se ovdje na zemlji treba obaviti, a o kojemu trebaju dati računa išćekivanom Gospodinu. Ne smijemo stoga samo „čekati“, treba da Kristov Dolazak „pospješujemo“ svetim zalaganjem i služenjem kako bi ga spremni dočekali.

Svaka nova liturgijska godina počinje Adventom  ili Došašćem. To sveto vrijeme od četiri tjedna vrijeme je priprave za Božić. Možemo ga proživljavati kao produženu molbu Očenaša: „Dođi kraljevstvo tvoje!“ Duhovnost Došašća spada na jedno od temeljnih obilježja cijelog kršćanskog života. Kršćanin je čovjek Došašća. Sav je naš život pod znakom išćekivanja drugog dolaska Gospodinova, kako kličemo u svetoj misi: „Tvoj slavni Dolazak išćekujemo!“ Krist je ta „blažena nada“ da će napokon nastati „nova nebesa i zemlja nova, gdje pravednost prebiva“ (2 Pt 3, 13). Kršćanin, stoga, nije pasivan jer znade da mu je svijet zadatkom: „Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a neznamo ni način preobrazme svemira. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu… No išćekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje, gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neku sliku novog svijeta“ (Radost i nada, 39). Stoga je i sam ovozemni napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva, od velike važnosti za konačno Božje kraljevstvo. Došašće nam dakle želi posvijestiti taj naš temeljni kršćanski zadatak: da se – i uz cijenu križevnog samoprijegora – unosimo već ovdje na zemlji u izgradnju boljeg, Božjeg svijeta. Tako su kršćani dio golemog posla koji se ovdje na zemlji treba obaviti, a o kojemu trebaju dati računa išćekivanom Gospodinu. Ne smijemo stoga samo „čekati“, treba da Kristov Dolazak „pospješujemo“ svetim zalaganjem i služenjem kako bi ga spremni dočekali.