Na 20. nedjelju kroz godinu, 16. kolovoza, na Gospinom svetištu u Ilači, velečasni Ivan Đakovac odslužio je svoju posljednju misu kao ilački župnik i upravitelj svetišta. Naime, Đakovačko-osječki nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić izdao je dekrete o razrješenjima i imenovanjima svećenika u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Tim dekretom dosadašnji ilački župnik Ivan Đakovac imenovan je župnikom Župe sv. Nikole, biskupa, u Vinkovcima.
Velečasni Ivan je u Ilači bio župnik i upravitelj svetišta punih deset godina.

Oproštajni govor u ime župne zajednice pročitao je Ivan Martinović, koji je između ostaloga kazao: „Izgrađivali smo župnu zajednicu i krasna prijateljstva. Nova zvona, odlazak djece u Zaton, suradnja sa zborom, s Vama je sve bilo u sporazumu i dogovoru. Cijenili ste ovu zajednicu, nesebično ste pomagali riječju i djelom. Niste to isticali. Vama su se dobrota i trud podrazumijevali. Hvala na svemu i oprostite ako smo Vam skrivili pokoji sijedi pramen. Ostanite kakvi jeste. Neka Vam dragi Bog da snage, da ustrajete, da dajete sebe u novoj župi, ali i u cjelokupnom daljnjem svečenićkom djelovanju. Gospa ilačka će Vas čuvati. I dođite nam. Nemojte nas baš zaboraviti. Ostavili ste za sobom pečat i Ilačani će Vam se uvijek obradovati i svojim Vas zvati“.

Prekrasan križ, veliki i mali dukat, te veliki buket cvijeća, u ime župne zajednice, župniku je uručila Marija Dević. Zazvonila su i zvona na Vodici, a župnik je dobio i gromoglasan pljesak župljana i hodočasnika koji su prisustvovali misi.

U svom vrlo emotivnom govoru, koji je često bio isprekidan pljeskom, velečasni Đakovac naglasio je da je u Ilači ostavio deset najljepših godina života, te dodao:“Koliko god da idem, toliko tu i ostajem. A ono što me najviše tješi kod mog odlaska je da mi je Bog nakon smrti majke dao drugu, Gospu Ilačku. U ovih deset godina dao sam maksimum od sebe koliko sam mogao i znao. Kada sam došao u Ilaču rekao sam da nisam došao da bi me voljeli, nego da sam došao vršiti svoju službu. Međutim, očito se ta ljubav rodi kad si s narodom. Kad taj narod voliš, kad s tim narodom rasteš. Kad taj narod dio tebe ucijepi u život. A to ste svi vi napravili. I tu sam ja neizmjerno zahvalan. Nekada nisam niti znao gdje je Ilača, a sada kada budem išao na ovu stranu, srce će zatreperiti na poseban način. Hvala vam na svemu onome što smo zajedno prošli“.

Jasmin Budinski
Marija Dević