O Ilači i župi
Današnja Ilača prvi puta se spominje još u XVII. stoljeću. Naime 1612. i 1618. godine katolike po Srijemu obilazio je biskup Petar Katić, te je tom prilikom posjetio i Ilaču. To putovanje opisao je Bartol Kašić, koji ga je na tom putovanju pratio. Prvobitno mjesto nalazilo se sjeverno od današnje Ilače. Nema podataka o veličini i položaju Ilače u vrijeme Turske okupacije. Od 1333.-1335. godine ovo naselje zvalo se “Sveti Ilija”, nešto kasnije Elyas, zatim Illatch, Illats, Ilach, Ilač i konačno 1897. godine Ilača. Stanovnici stare Ilače morali su se preseliti na današnje područje. Plodna zemlja te povoljan položaj privlačili su doseljenike iz svih krajeva. Kraj 18. i početak 19. stoljeća vrijeme je najčešćih doseljenja na područje današnje Ilače. Do godine 1864. u Ilači je bilo samo hrvatsko stanovništvo. Nijemci se na ovo područje doseljavaju od 1864.-1900. godine. Oni su nazvani Donaušvaben. 1950 – tih doseljava veliki broj obitelji iz mjesta Davor što je vidljivo iz mnogih prezimena koja su i danas zastupljena u Ilači.
U selu postoji željeznička stanica od godine 1912, poštanski ured od 1921., a vodovodna pumpa napravljena je 1935. godine. Što se tiče školovanja, do 1929. godine išlo se tri godine u osnovnu školu, a tada je uvedeno osam razreda osnovne škole. Prva škola u Ilači je napravljena 1842. godine. Ilačkim školarcima nakon osnovne škole ponuđena je gimnazija u Vinkovcima, Vukovaru, Rumi i Mitrovici. Do kraja Drugog svjetskog rata Ilača je bila sastavni dio općine Šid.
Ne može se sa sigurnošću utvrditi kada je Ilača dobila vlastitu župu, ali se smatra da je župa prenesena iz Tompojevaca 1581. godine. To potvrđuju razni zapisi. Na primjer, već spomenuti biskup Petar Katić piše kako je jednom prilikom 1612. posjetio župu Ilaču. Također i 1664. godine beogradski biskup Matija Benlić izvještava da je između ostalih župa i Ilača razorena od Turaka. Danas župa Ilača ima oko sedam stotina katolika, a pripada općini Tovarnik.
Osamostaljenje župe i ilački župnici
Ilača je do godine 1941. bila filijala župe Tovarnik. 28. kolovoza 1941. Biskupski ordinarijat u Đakovu izdao je Odluku kojom se filijalno selo Ilača dijeli od župe Tovarnik i proglašava samostalnom župom. Tim je činom seoska crkva dobila naslov Rimokatolička župna crkva svetog Jakova. 1. listopada 1941. župni ured u Ilači započeo je redoviti rad. U župi je od osamostaljenja do danas bilo 12 župnika:
Franjo Pohn (1941. – 1947.)
Nikola Horvat (1947. – 1948.)
Stjepan Lovrić (1948. – 1953.)
Antun Branko Gilić (1953. – 1959.)
Vladimir Vargić (1959. – 1960.)
Josip Varžić (1960. – 1964.)
Petar Šokčević (1964. – 1976.)
Vjenćeslav Hošćek (1976. – 1990.)
Alojzije Asić (1990. – 2000.)
Ivan Bešlić (2000. – 2003.)
Krešimir Aračić (2003.-2010.)
Ivan Đakovac (2010. – 2020.)
Vedran Bilić (2020.) – sadašnji župnik
Prvi župnik, vlč. Franjo Pohn službovao je u Ilači pet godina i osam mjeseci. S njegovim dolaskom osnovana je župa. Pod novoosnovanu župu Ilača pripala su sela: Ivanci, Šidski Banovci, Bokšić, i Ilača kao matica. Župnik je stanovao u novosagrađenom župnom stanu s pripadajućim dvorištem. Svi župnici u razdoblju od vlč. Pohna do vlč. Asića ostavili su i materijalni i duhovni trag u ovoj župi. Župnik Asić zajedno s Ilačanima odlazi u progonstvo sve do 1998. godine kada je započeo povratak i obnova župe. Obnavlja se krov župne crkve i vraćaju se ilačka zvona. Potom slijedi obnova vjeronaučne dvorane i Gospinog svetišta. 2000. godine na blagdan Velike Gospe, župnikom ilačkim postaje vlč. Ivan Bešlić, on je obnovio kor u župnoj crkvi, a nabavljene su i orgulje. Na svetištu je postavljena rasvjeta i uređen je vanjski izgled crkve u svetištu. Od 2003. do 2010. godine župnik ilački postaje vlč. Krešimir Aračić. On je započeo detaljnu obnovu župne crkve, napravljen je novi oltar i ambon te nova oltarna slika sv. Jakova, apostola. Od 2010. godine župnik postaje vlč. Ivan Đakovac. Od njegova dolaska započela je završena obnova župnoga dvora, dogradnja sanitarnih čvorova na pastoralnu dvoranu, brojni radovi na samom svetištu Gospe Ilačke i brojni planovi kako bi se i dalje nastavila obnova ovog važnog svetišta u ovom dijelu ne samo Nadbiskupije nego i domovine.
Kronološki pregled izgradnje župne crkve
U 14. stoljeću, na mjestu stare Ilače, župa vjerojatno nije postojala. Naime, papin poreznik Jakob Berenyer, koji je u to vrijeme boravio na tom području, to nije zabilježio. Ali postojala je crkva. U selu je prvo bila, kako nam podaci o tome svjedoče, drvena crkva posvećena sv. Iliji. Ona je sagrađena u 12. ili 13. stoljeću i smatra se da je po njoj i selo dobilo ime Ilača. 1754. godine spominje se u crkvenim knjigama da u Ilači postoji drvena crkva i da su svi stanovnici rimokatolici. Današnja crkva sv. Jakova građena je od 1763. do 1781. godine. To potvrđuje i 200. obljetnica postojanja crkve, koja je u Ilači proslavljena 1982. godine. Najveći dio novca za izgradnju darovao je Stjepan Adić. U crkvenom zapisu iz 1811. god. stoji da je crkva svetog Jakoba duga 30 metara i široka 14 metara. Također se navodi da je na krovu crijep, da je toranj od drveta i da ima zvono. Za interijer nam je poznato jedino da je bila popločena. Spominje se i drvena zgrada pokraj crkve, koju je koristio tovarnički župnik tijekom boravka u Ilači. Današnja crkva je građena u neoromaničkom stilu. Taj je stil prvenstveno prepoznatljiv u sakralnoj arhitekturi. Dosta jednostavan stil, prepoznaje se po masivnim zidovima, polukružnim lukovima i bačvastim svodovima. Župna crkva obnovljena je i uređena iznutra i izvana, radovi su završeni 2010. godine. Želja je mnogih vjernika da se ukoliko je moguće vrati unutrašnji izgled crkve kakva je bila prije ratnih razaranja sa svim freskama i ornamentima koji su je krasili.
