Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom. Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Iz odgovora misionara Ante Gabrića na pitanje o njegovom biciklu i 0bilascima? „…Što je na njemu još originalno, ne znam, jer sam toliko puta pao s njega na ovim uskim putovima i nasipima, toliko sam dijelova na njemu slomio da je gotovo sve malo-pomalo izmijenjeno. Lakše je mijenjati na biciklu nego na meni: dva rebra i desna ruka lani slomljeni, pa mi još i sada zadaju muku. Imamo dvije male radionice za popravljanje bicikala, a i naši mladi u školi poprave manje stvari. Glavni su problem putovi. Tu ima samo jedna asfaltna cesta, a i ta je sada tako razrovana da se biciklom ne može po njoj. Seoski putovi i staze, gdje nisu odviše neravni, mogu se upotrebljavati samo u suho doba godine. I samo nekoliko minuta kiše dovoljno je da se blato pretvori kao u ljepilo, i tad se bicikl ne miče. Drugi su problem rijeke, rukavci Gangesa i kanali. Na rijekama nema mostova, nego valja s biciklom na ramenima kroz blato dolje do lađice, a onda opet kroz blato na drugoj obali do nasipa. Vjerujte, više puta je to tako teško, osobito kad je blato do koljena. Tad se jedva jedvice izvučem na drugu stranu. A kod malih kanala problem su skliski mostovi napravljeni od bambusa. Tu moraš balansirati kao »akrobat« u cirkusu. A kad je čovjeku 66 godina, koji put se počne oko tebe magliti pa izgubiš ravnotežu — i onda i bicikl i Ante završe u vodi i u blatu. No hvala dragom Anđelu čuvaru, hvala vašim molitvama, Antina je glava dosad ostala na ramenu. Pa eto šapnite koju molitvicu ili mojem ili svojem anđelu čuvaru da i dalje oni čuvaju Antu i sve vas…“

Misijsko poslanje Crkve ima svoje utemeljenje u Kristovim poslanju i posljednjim uputama koje je uputio apostolima prije uzašašća na nebo. Možemo to smatrati testamentom ili oporukom našeg Gospodina Crkvi, Narodu Božjem a to smo mi. Kraj Evanđelja po Mateju ima imperativni, zapovjedni naglasak: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“

Prošlo je gotovo dvije tisuće godina od njegova uzašašća. Kakvo je stanje u svijetu? Koliko je kršćana? Prema procjenama koje je objavio Ured SAD za popis stanovništva, stanovništvo Zemlje je doseglo broj od 7,49 milijardi. U skladu s takvim procjenama, ova brojka nastavlja rastom. U 2018. katolici su činili nešto manje od 18 % svjetske populacije. Ukupna brojka na kraju 2018. bila je milijardu i 329 milijuna katolika. Pridodamo li toj brojci oko milijun ostalih kršćana (Istočne kršćanske Crkve i protestanti) dođemo do podatka da je manje od jedne trećine svjetske populacije kršćanske vjere. Možemo se pitat je li Krist zadovoljan? Više od dvije trećine svjetske populacije nije primilo direktne milosti njegove otkupiteljske žrtve na križu, niti je zahvaćeno radosnom viješću njegova (a ako povjerujemo i našega) uskrsnuća! A možemo vidjeti kako živimo u zemlji u kojoj je preko 90% kršćana…Zašto je tomu tako?

Jedan od razloga je što kršćani nisu zahvaćeni niti oduševljeni radosnom viješću i osobom Isusa Krista niti dijele božanske osjećaje prema bijedama ljudi koji još uvijek žive „u sjeni smrtnoj“. Kako kaže naš misionar, sluga Božji otac Ante Gabrić da mi kršćani dimimo mjesto da gorimo za Božju stvar, u Božjoj ljubavi. A da svi možemo pridonijeti širenju misija, radosne vijest, Kraljevstva Božjega, zapravo najbitnijeg poslanja hoće nam reći odabir svete Terezije od Djeteta Isusa koja je zaštitnica misija. Ona je kao redovnica htjela podijeliti radost življenja s Kristom na sve ljude svijeta. Za života nije napuštala samostan ali je sve što je proživljavala prikazivala za širenje Kraljevstva Božjega uz žarku molitvu za sve ljude. Sveti Pavao je gorljivo širio evanđelje po sredozemlju. Kad je čuo da je njegova misija u Efezu plodna vjerom napisao je Efežanima: „Otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo.“ U istom smislu dao nam Trojedini Bog Duha mudrosti i objave da ga što više spoznajemo! Posvijetlio nam (i svim ljudima) oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu njegovu: biti Njegov, U Njegovom Duhu: biti među svetima! Na to su svi ljudi svijeta pozvani.