Davne 1865. godine, točnije na Nedjelju glušnicu, Ilačanin Petar Lazanin dok je vodio blago na pašu opazio je da je put kojim prolazi mokar. Iste noći Đuka Ambrušević u snu je vidio Gospu s bijelom krunom na glavi i djetetom na lijevoj ruci. Rekla mu je da je izvor njezin i neka se ogradi da se na njemu ne napaja stoka koja je pasla na obližnjim pašnjacima. Izvor je ograđen, a počeli su pristizati i prvi hodočasnici. Mjesto je prozvano “Gospina vodica”. Bio je to prvi izvor u svijetu koji je provreo nakon Lurda, a do danas nije presušio. Počele su se obavljati prve pobožnosti. Crkvene vlasti nisu odobravale pobožnosti kraj izvora kao ni hodočašćenja, koja je tadašnji župnik vlč. Antun Matić izričito zabranio. Unatoč tome puk je u sve većem broju častio ovo mjesto te je postavljena Gospina slika kraj izvora. Ubrzo su se hodočasnicima počeli događati neobični događaji. Bolesnici koji su se prali u vodi ozdravljali su i to je još dodatno privlačilo vjernike. Uskoro su Ilačani zamolili vlč. Antuna Matića da se zauzme kod biskupa za postavljanje Gospina kipa kraj izvora, što je biskup Josip Juraj Strossmayer i odobrio 17. srpnja 1865. godine.

Prve godine broj hodočasnika dosegao je deset tisuća. Svi ovi događaji bili su povod da Biskupski ordinarijat u Đakovu provede istragu o zbivanjima u Ilači. U samom početku nisu nađeni sigurni dokazi o ukazanjima i ozdravljenjima. Kasnije se javljaju svjedoci koji su ukazanja posvjedočili pod zakletvom, a posebice iločki gvardijan fra Petar Smoljanović. Nakon što je pobožnost odobrena sagrađen je bunarić s vodom za bolesnike, a ubrzo je podignuta i crkva.

Vjernici iz svih dijelova Hrvatske svake godine na blagdan Velike Gospe dolaze u Ilaču. Svetište je uništeno za vrijeme rata 1991. godine, ali je nakon toga obnovljeno, a oko crkve je uređen liturgijski prostor za hodočasnička slavlja.