Svetište Gospe Ilačke – „Gospina Vodica“
Povijest Svetišta
Davne 1865. godine, točnije na nedjelju Glušnicu, Ilačanin Petar Lazanin dok je vodio blago na pašu opazio je da je put kojim prolazi mokar. Iste noći Đuka Ambrušević u snu je vidio Gospu sa bijelom krunom na glavi i djetetom na lijevoj ruci. Rekla mu je da je izvor njezin i neka se ogradi da se na njemu ne napaja stoka koja je pasla na obližnjim pašnjacima. Izvor je ograđen, a počeli su pristizati i prvi hodočasnici. Mjesto je prozvano “Gospina vodica”. Bio je to prvi izvor u svijetu koji je provreo nakon Lurda, a do danas nije presušio. Počele su se obavljati prve pobožnosti. Crkvene vlasti nisu odobravale pobožnosti kraj izvora kao ni hodočašćenja koja je tadašnji župnik vlč. Antun Matić izričito zabranio. Unatoč tome puk je u sve većem broju častio ovo mjesto te je postavljena Gospina slika kraj izvora. Ubrzo su se hodočasnicima počeli događati neobični događaji. Bolesnici koji su se prali u vodi ozdravljali su i to je sve samo dodatno privlačilo vjernike. Uskoro su Ilačani zamolili vlč. Antuna Matića da se zauzme kod biskupa za postavljanje Gospinog kipa kraj izvora, što je biskup Josip Juraj Strossmayer i odobrio 17. srpnja 1865. godine.
Prve godine broj hodočasnika dosegao je deset tisuća. Svi ovi događaji bili su povod da biskupski ordinarijat u Đakovu provede istragu o zbivanjima u Ilači. U samom početku nisu nađeni sigurni dokazi o ukazanjima i ozdravljenjima. Kasnije se javljaju svjedoci koji su ukazanja posvjedočili pod zakletvom, a posebice iločki gvardijan fra Petar Smoljanović. Nakon što je pobožnost odobrena sagrađen je bunarić s vodom za bolesnike.
Potreba za gradnjom crkve bila je sve izraženija. 1866. godine počela je gradnja kapelice od ostatka sredstava prikupljenih za nabavku kipa, te velikog broja darova koje su ostavljali hodočasnici. Kasnijom nadogradnjom to je postala sakristija, jer je bila premala za potrebe hodočasnika. 1867. godine počelo se s gradnjom veće crkve koja postoji još i danas. Građena je kroz tri godine, a blagoslovljena je 15. kolovoza 1870. godine uz prisutnost mnoštva hodočasnika. Blagoslov je obavio tovarnički župnik i dekan vlč. Antun Matić. Oltarnu sliku u znak zahvalnosti za ozdravljenje poklonio je lončar iz Vukovara. U samom središtu oltara je lik Gospe Ilačke sa djetetom Isusom na desnoj ruci, a ne kao u snu na lijevoj. Iza slike su velike zlatne zrake. Iza oltara vjernici su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje ostavljali svoje štake na kojima su bila ispisana imena bolesnika i bolesti.
1878. godine podignuta je na stražnjem dijelu svetišta manja kuća koja je podijeljena na dva dijela. U lijevoj polovini se nalazila prostrana soba koja je služila kao konačište za hodočasnike. U desnom dijelu napravljene su tri kupke za one bolesnike koji su uslijed bolesti nalazili lijek u vodi iz Gospinog izvora. Prostor je ograđen 1890. i u samu ogradu ugrađene su postaje križnog puta.
1879. godine na mjestu stare kapele sagrađena je današnja sakristija uz koju se nalazi sam Gospin izvor, a koji je zatvoren u bunarić. Iznad bunarića postavljena je u niši Gospina slika. Sama crkva nalazi se usred prostranog perivoja u kojem su zasađene topole.
1880. godine voda je ispitana i potvrđeno je da je voda potpuno prirodna s malim postotkom soli, pa se ozdravljenja pripisuju Gospinom zagovoru. Između crkve i doma podignuta je 1931. špilja od kamena. Špilju Gospe Ilačke načinio je Milož Hokvjec iz Celja, a kip Blažene Djevice Marije izradio je Kartuzijanac iz Pleterja Wolfang Kogler. Uskoro je proštenište prošireno, a euharistijsko slavlje preneseno nešto dalje od Gospinog bunarića. Biskup Akšamović je prvi od biskupa došao u Ilačko proštenište te time potvrdio ovlasti koje je ovo mjesto steklo kroz godine svog razvitka.
Dozvolom biskupskog ordinarijata 1927. godine prevedena je na njemački jezik knjižica Pavla Matijevića “Draga Gospa Ilačka na Vodici”. Filijala Ilača se s vremenom sve više afirmirala kao proštenišno mjesto Gospe Ilačke pa se ukazala potreba za samostalnom župom i svećenikom da bi se moglo udovoljiti potrebama vjernika i velikom broju hodočasnika koji dolaze na proštenišne blagdane kao što je Velika Gospa kada se okupi i do petnaest tisuća vjernika.
Nakon osamostaljenja (1941.) i samo Svetište sve više dobiva na važnosti i promidžbi. Župnici i ostali vjernici uređivali su samo svetište i nastojali da ono postane pravo hodočasničko mjesto za duhovnu okrjepu.
Za vrijeme Domovinskog rata (1991.-1998.) selo je bilo okupirano i uništeno. Sakralni objekti (župna crkva, dvorana i župni dvor) kao i samo Svetište bilo je oskvrnjeno i uništeno. Oltarna slika je nestala kao i zvona sa kapele. Nakon povratka iz progonstva selo se počelo obnavljati i vjernici su se iz godine u godinu u velikom postotku vratili na svoja razorena ognjišta. Župnici nakon Domovinskog rata u suradnji i uz veliku pomoć vjernika obnavljali su sakralne objekte i uređivali dio po dio.
Od povratka 1998. godine do danas mnogo toga je učinjeno. Obnovljena je župna crkva sv. Jakova, apostola, župni dvor, Gospina kapela, uređivan vanjski prostor svetišta i drugi brojni zahvati. S povratkom vjernika vratili su se i mnogi hodočasnici koji su godinama dolazili na Svetište Gospe Ilačke. Nakon pronalaska zvona s kapele na Svetištu sve se više medijski saznavalo za ovo Marijansko svetište. A napose nakon dokumentarnog filma „Draga Gospa Ilačka“.
Ovo Marijansko svetište bitno je obilježilo ovaj pitomi srijemski kraj. Mnoštvo hodočasnika dolazi na ovo svetište po duhovnu okrjepu, po zagovor i pomoć Majke Božje. Budući da je to jedno od najstarijih Marijanskih svetišta u ovom dijelu Slavonije i Srijema bitno je doprinijelo za duhovni rast ljudi s ovog područja.
Svetište iz godine u godinu nastoji hodočasnicima pružiti duhovne sadržaje – osobito kroz proslavu prvih subota u mjesecu (od svibnja do listopada), zatim centralno događanje proslava Velike i Male Gospe, ali i mogućnost privatnih posjeta kroz čitavu godinu.
Tijekom godine mnogo hodočasničkih skupina i pojedinaca dolazi na svetište. Svake godine 14. i 15. kolovoza veliki broj hodočasnika iz ovoga dijela Slavonije i Srijema dolazi hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj (oko 15 000 do 20 000 vjernika). 2015. godine svečano je proslavljen Jubilej 150. godina Ilačkog svetišta – u mjesecu svibnju tom prigodom organiziran je Studijski dan o svetištu Gospe Ilačke u suradnji sa Nadbiskupijom Đakovačko-osječkom, Mariološkim institutom u Zagrebu i KBF-om u Đakovu.
Izdana je i nova knjiga o svetištu Gospe Ilačke Gospa Ilačka – marijansko svetište na Vodici, Ivan Karlić – Tomislav Filić. 04. srpnja 2015. godine postavljena su tri nova zvona na kapelu svetišta kao dar vjernika i hodočasnika Majci Božjoj koje je blagoslovio mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup u miru. U posljednjih nekoliko desetljeća sve se više javlja interes za ovo pitomo i važno duhovno središte (hrvatski Lurd), ne samo u Nadbiskupiji nego i u čitavoj domovini.
Svi vjernici koji posjete naše Svetište ponovno se vraćaju. Odlaze ispunjeni mirom, radošću i duhovnom snagom za svoj svakodnevni život. Gospin zagovor svaki vjernik na poseban način osjeti u svom životu. Teško je riječima opisati mir i izričaj pobožnosti vjernika koji tih dana dolaze na naše svetište. Zagovori, molbe, potebe, poteškoće i zavjeti sve se to stopi u iskrenu molitvu i duboku pobožnost prema Majci Božjoj. Svatko tko iskrena srca donosi sebe, svoj vlastiti život, svoje brige, radosti i zahvale, u iskrenoj i življenoj vjeri i pobožnosti pred Majku ne ostaje bez uslišanja.
(Izvor: Knjiga ŽUPA ILAČA, A. Dević; Gospa Ilačka – marijansko svetište na Vodici; Karlić-Filić; Spomenica župe Ilača)
